Japanska žudnja za sjedinjenjem

Amae je čežnja za stapanjem, a stapanje je vezano uz sliku idealne majke. Slika oca u nama pokreće neke druge osjećaje često vezane uz samostalnost i snagu.  Iako Amae možemo promatrati kao regresiju na ranije razvojne faze, čak kao oblik narcizma, Amae to nije. U Japanu to je društveno prihvaćeni oblik socijalizacije, jedan od načina da pojedinac odredi svoje mjesto u mreži društvenih odnosa i tako zaustavi raspad svoje osobnosti, psihičku i fizičku fragmentaciju. Ako Amae odredimo kao zahtjev – Voli me!, vidjet ćemo da je u svim kulturama taj zahtjev usmjeren prema majci. Takeo Doi piše kako je glavni razlog japanske čežnje za stapanjem vjera kako su svi Japanci djeca boginje Amaterasu. Čežnja za pasivnom ljubavi i brigom proistječe iz dominantnog japanskog božanstava – boginje Amaterasu, vladara osam milijuna bogova. Ona je glavno božanstvo pre-budističke religije Shinto, a legenda kaže da od nje potiče i japanska carska obitelj. Ona je boginja sunca, jedna od rijetkih takvih u svijetu, ta je uloga obično projicirana u muška božanstva. (I za stare je Germane sunce bila – ona! I naziv dana u tjednu, nedjelja, Sunday, dolazi od norveške boginje sunca – Sunna, Sunna day. U cijelom je svijetu patrijarhat izvršio zamjenu ženskih simbola moći muškima, vjerojatno kao oblik psihološke obrane, zamjene pasivnog aktivnim. Zamjena ženskih božanstava muškim poznata je u svim dijelovima svijeta, a može značiti zamjenu doživljaja Amae, odnosno ideala, s iskustvom ambicija, volje i snage. Japan je jedna od rijetkih zemalja koja još uvijek poštuje žensko božanstvo. Psihologija sebstva tvrdi kako je potreba za stapanjem s nečim većim od nas samih jedna od dvije temeljne potrebe ljudskog bića. Potreba da se stopimo s objektom u kojem vidimo savršenstvo snage, ljepote, mudrosti, znanja, dobrote, prati nas cijeli život i od nje se ne može odustati bez većih posljedica. Doživljaj stopljenosti s Velikom cjelinom može nas iscijeliti i povezati, te zaustaviti raspad, fragmentaciju naše osobnosti. Taj doživljaj kojeg možemo izraziti riječima – Ti si savršen, a ja sam dio tebe, počinje odmah po rođenju u obliku psihološke povezanosti s likom idealnog roditelja, idealizirane roditeljske slike. Taj nas osjećaj prati čitav život, od njega je nemoguće pobjeći. Na žalost, uslijed naglog, iznenadnog razočarenja u idealnu sliku roditelja, taj se osjećaj često potiskuje ili poriče. Možemo vjerovati kako je u zapadnoj kulturi idealna slika roditelja odavno izgubila svoj sjaj i blještavilo. U našem se društvu roditelju uglavnom ne vjeruje, on je izgubio svoj položaj autoriteta, onog tko zna. U našem postmodernom društvu razočaranje u autoritet i tradiciju je traumatsko, tako da se potreba za stapanjem potiskuje i poriče. Na njeno je mjesto došla potreba za autonomijom i samodostatnosti. Na mjesto ideala u koje više nitko ne vjeruje dolaze ambicije koje su danas glavni motiv i smisao života zapadnog čovjeka. Japanskog roditelja još nije nagrizao utjecaj postmodernizma i opće teorije relativnosti, za svoje je dijete on još uvijek nosilac snage i moći. Dijete ga se ne srami i ne udaljava se od njega, već mu je glavni smisao života biti kao on, identificirati se s njime. Dijete, baš kao i odrasli čovjek, te se fantazije ne srami, od toga ne mora odustati kao što se to radi na zapadu. Ako želimo neki osjećaj ili afekt osvijestiti, doživjeti ga, moramo ga uvesti u jezik, dati mu ime. Potreba za ovisnosti u zapadnoj kulturi nema svoje ime i to je znak koliko je potiskujemo i poričemo.

circlessquared

 

Tags: